tehnika - Tehnologija zanimanja - plinski i vodoinstalater II dio
  O meni
  Kontakt
  Tehnologija zanimanja
  => Tehnologija zanimanja - plinski i vodoinstalater I dio
  => Tehnologija zanimanja - plinski i vodoinstalater II dio
  Tehnička mehanika
  Mašinski elementi
  Mašinski materijali
  Osnovi mašinstva
  Tehničko crtanje
  NOVE TEHNOLOGIJE
  OBAVIJESTI

OSNOVI PLINSKE TEHNOLOGIJE

 

Prirodni plin

Prirodni plin se obično pojavljuje u blizini naftnih polja, odakle kroz bušotine izbija na površinu. Do potrošača se transportuje plinovodima.

 

Podaci za četiri najveća nalazišta prirodnog plina dati su u tabeli.

 

 

Dubina (m)

Površina (km)

Rezerve(109 Nm3)

Urengoj (Rusija)

1080

2100

2600

Panhandle-Hugoton (SAD)

800

16800

1950

Slochteren (Holandija)

3000

1500

1650

Hassi – Rmel (Alžir)

2100

3500

1400

 

 

Fizikalno hemijske osobine prirodnog plina

 

 

Mogući hemijski sastav prirodnog plina dat je u slijedećoj tablici

 

 

 

 

Mogući vol%

 

 

 

 

H2

CO

CH4

CmHn

CO2

N2

Prirodni plin

0,7

--

95,9

2,3

0,3

0,8

 

Neke osobine prirodnog plina date su u tablici

 

 

Gornja toplotna moć Hg (kJ/Nm3)

Minimalni priključni pritisak pred potrošačem (mbar)

Rel.gustoća

 

Granica paljenja u vazduhu vol %

Temp. Paljenja u vazduhu

°C

Temperatura

Sagorijevanja

°C

Maksimalna brzina paljenja (m/s)

Prirodni plin

31800-47300

> 18

0,55....0,70

4......16

600...670

1950.....2000

0,30.....0,35

 

 

 

Strujanje plinova

 

Jednačina stanja za idealne i realne gasove (plinove).

 

Pritisak temperatura i specifična zapremina određuju stanje plina u nekom sistemu, pa zbog toga ovi parametri čine veličine stanja. Promjena jednog od ovih parametara , mjenjaju se i drugi na određeni način tako da se mjenja i stanje plina. Navedene veličine stanja vezane su karakterističnom jednačinom stanja.

 

pv = RT – za 1 kg plina

 pv= mRT – za m kg plina

gdje su:

 

p – pritisk plina u Pa,

v - specifična zapremina u kg/m3,

T – temperatura u K,

R – plinska konstanta  J/kgK,

M- masa plina u kg.

Za razliku od idealnog plina realni (stvarni ) plinovi  su plinovi čije molekule nisu materijalne tačke, već imaju svoju zapreminu, a između molekula djeluju unutrašnje međumolekularne sile.

Najpoznatija i najpotpunija jednačina stanja za realne plinove je Van-der Valsova jednačina.

 

(ps+ a/v2) . (v – b) = RT

 

b = 1/3  .  vk

a = 3 . pk . vk2

 

pk, vk, Tk – veličine stanja kritičnog stanja plina

 

 

Jednačina kontinuiteta i Bernulijeva jednačina

 

Osnovni zakon strujanja gasova (plinova) u cijevima je zakon kontinuiteta. Dobija se na isti  način kao za strujanje tečnosti.

 

 

Q1 = Q2

 

ρ1v1A1 = ρ2v2A2

 

 

Na isti  način kao kod strujanja tečnosti možemo dobiti i Bernulijevu jednačinu.

 

 

E1 – E2 = Δp

 

 

 

 

Δp – pad pritiska

 

Δp = ΔpR + ΔpF ± ΔpA

 

 

ΔpR – plan pritiska u ravnom dijelu plinovoda (gasovoda)

ΔpF – pad pritiska u pojedinačnom otporu

ΔpA – porast pritiska , odnosno uzgon nastao uslijed razlike gustoće vazduha i gasa .

 

 

Proračun cijevnih vodova.

 

Dimenzionisanje se svodi na određivanje unutrašnjeg promjera plinovoda tako da pad pritiska u cijevima i gubici u pojedinačnim otporima ne budu veći od raspoloživog razlike pritiska na ulazu u plinsku instalaciju, te priključnog pritiska potrošača.

 

Određivanje unutrašnjeg prečnika obavlja se prema formulama, dijagramima i iskustvenim podacima iz plinske tehnike.

 

Kod proračuna kućnih instalacija određuje se pretpostavljeni prečnik tako da brzina strujanja bude oko 2 m/s.

Kao pravilo pri tome vrijedi da se prečnik idući od plinskog potrošača prema uličnom vodu mora povećavati, a nikako smanjivati.

Prečnik vodova na mjestu spajanja s plinskim potrošačem određuje se prema prečniku priključne cijevi na potrošaču, a ne smije biti manji od  slijedećih dimenzija.

 

Kuhalo, štednjak         1/2"

Sobna peć potrošnje plina 1m3/h         3/8"

Sobna peć potrošnje plina 1 – 3,5m3/h            1/2 "

Sobna peć potrošnje plina više od 3,5m3/h     3/4 "

Mali protočni aparati (grijači vode)     1/2 "

Kupaonski aparati potrošnje plina do 5 m3/h  3/4 "

Kupaonski aparati potrošnje plina više od 5 m3/h       1 "

 

Nakon toga provodi se proračun svih gubitaka, pri čemu njihov iznos ne smije prelaziti vrijednost raspoloživog pada pritiska.

 

Prečnik uličnih plinovoda određuje se prema protoku plina, dužini voda, specifičnoj težini i pritisku plina uzevši u obzir uslove i prespektivne potrebe.

Prečnik kućnih priključaka određuje se prema ukupnom opterećenju građevinskog objekta. Najmanji prečnik kućnog priključka za čelične cijevi za prirodni plin je 40mm (ili za cijevi čije su dimenzije date u colovima 6/4 ").

Prečnik dvorišnih ukopanih vodova određuje se po istom načelu kao i prečnik kućnih priključaka.

Prečnik unutrašnjih vodova određuje se na osnovu priključnih vrijednosti plinskih potrošača, faktora istovremenosti, dužine vodova, raspoloživom padu pritiska, te specifičnim uslovima.

 

 

Mjerenje i regulacija pritiska

 

Za mjerenje pritiska koriste se manometri.

 

Radni pritisak plinskih trošila smije oscilovati unutar dopuštenih granica. Zadatak regulatora je da izlazni pritisak drži unutar tih granica. Za ispravan izbor regulatora potrebno je poznavati:

 

Karaktristične vrijednosti:

  • ulazni pritisak,
  • izlazni pritisak,
  • protok plina i
  • medij (vrstu plina).

 

Dodatne zahtjeve:

  • zadatak regulacije,
  • granice odstupanja,
  • brzinu podešavanja.

 

Specifične zahtjeve:

  • mogućnost montaže,
  • dopušteni stepen buke,
  • mjesto instaliranja,
  • mogućnost održavanja.

 

Ulazni pritisak je stvarni pritisak na ulazu u regulator. Kreće se između maksimalne i minimalne vrijednosti pritiska plinovoda.

Izlazni pritisak je stvarni pritisak na izlazu iz regulatora.

Protočna količina je količina plina koja prolazi kroz regulator (Nm3 / h).

Medij na osnovu kojeg su izražene osobine regulatora naznačen je na svakom regulatoru.

 

Zadatak  regulacije svodi se na održavanje konstantnog pritiska na izlazu iz regulatora, kod promjenljivog ulaznog pritiska i protoka. Razlikujemo:

-        normalnu regulaciju (regulacija izlaznog pritiska)

-        regulaciju ulaznog pritiska

-        regulaciju diferencijalnog pritiska.

 

Osim regulacije pritiska kod nulte potrošnje regulator mora nepropusno zatvoriti protok plina.

Granice odstupanja određuju poručje regulacije.




Konstrukcija regulatora mora odgovarati zahtjevima priznatih standarda (DIN 3380), što znači da treba upotrebljavati samo provjerene i atestirane prizvode.

Ugradnja se obavlja prema uputama proizvođača.

 

Mjerno regulacioni set je prvenstveno namijenjen za kućne plinske insalacije i služi za mjerenje potrošnje količine i regulaciju pritiska plina, osiguranje instalacije potrošača od pojave previsokog ili preniskog pritiska, odnosno nestanka plina, filtriranje i dieleketrično rastavljanje kučne instalacije od distributivnog plinovoda.




Sagorijevanje gasovitih goriva

 

Sagorijevanje je hemijska reakcija spajanja tvari sa kiseonikom uz pojavu toplote. Stehiometrijska jednačina sagorijevanja gasovitih ugljikovodonika glasi:

 

CmHn + (m + n O2/4)             mCO2 + n H2O/2

 

Stvarna količina vazduha koja je potrebna za sagorijevanje je

 

Vst = lVmin

 

Vs – stvarna količina vazduha

Vmin – minimalna količina vazduha

l - koeficijent viška vazduha

 

Vmin = O2min/ 0,21

 

O2min – najmanja potrebna količina kiseonika za sagorijevanje.

 

Sagorijevanje može biti potpuno i nepotpuno. Potpuno sagorijevanje je sagorijevanje kod koga gorive materije ugljik, vodonik i njihovi spojevi potpuno reaguju te nastaju ugljendioksid i voda.

Nepotruno sagorijevanje je sagorijevanje kod koga zbog smanjene količine kiseonika nastaju i produkti nepotpunog sagorijevanja: ugljenmonoksid, metan i vodonik koji još mogu reagovati.

 

 

 

UNUTRAŠNJE PLINSKE INSTALACIJE

 

Dijelovi unutrašnje instalacije

 

Kućni priključak ili dovod plina je dio voda od uličnog plinovoda do glavnog zapora u kući, eventualno do kućnog regulatora pritiska ako on postoji. Maksimalni dopušteni pad pritiska ne treba da prelazi vrijednost od 0,2 mbar.

Razvod ili vod nemjerenog plina koji uključuje uzvod i priključak plinomjera obuhvata vodove od glavnog zapora do plinomjera.

Odvod ili vod mjerenog plina prostire se od izlaza iz plinomjera do slavine plinskog trošila. Odvod obuhvata i ogranke.

Priključak trošila je vod od slavine trošila do samog trošila.

Razlikujemo:

-           čvrsti priključak, sastoji se od plinske slavine spojene na ogranak navojem, te od krute ili gibljive cijevi između slavine i trošila, kod čega je razdvajanje priključka moguće samo upotrebom alata,

-          Slobodni priključak, sastoji se od specijalnog ili standardnog pipca, rukom razrješivog spoja na taj pipac, gibljive cijevi i rukom razrješivog spoja na plinsku napravu.




Plinski vodovi

 

Izvan građevina se plinovodi na kopnu polažu na dva osnovna načina:

-           podzemno i

-          nadzemno.

Podzemni plinovodi se polažu u tlo na dubinu ispod granice smrzavanja. Najčešća prosječna dubina polaganja, mjerena od gornjeg ruba cijevi, iznosi:

-           za magistralne visokotlačne plinovode: 1,0-1,5 m

-          za visokotlačne i srednjetlačne plinovode: 1,0-1,3 m

-          za kućne priključke: 0,6-1,0 m

U izuzetnim slučajevima dubina polaganja može biti i manja, ali samo na kraćim dionicama i uz odgovarajuću zaštitu, dok za dubinu polaganja PE plinovoda postoji i najveća vrijednost od 2m.

Prelaz ispod željezničkih pruga, važnijih puteva i prolazi kroz zidove izvode se sa bušenjem i umetanjem plinovoda, odnosno plinske cijevi u zaštitnu cijev, pri čemu međuprostor treba zaptivati.

Nadzemni plinovodi koriste se uglavnom u industrijskim postrojenjima te pri prelazu preko rijeka. U pravilu se izvode od čeličnih cijevi i moraju biti obojeni sa dva sloja temeljne i dva sloja uljane boje, a često se zaštićuju i toplotnom izolacijom.

Plinske instalacije u zgradama postavljaju se vodoravno i okomito na zidove i stropove, a promjene smjera treba izvoditi u obliku lukova. Cijevi se u pravilu polažu nadžbukno, rijeđe podžbukno ili u kanalima, ali podžbukno polaganje nije dopušteno za pritiske veće od 100mbar.

U stambenim zgradama sa više od tri sprata odnosno dva stana, plinska se instalacija ne smije postavljati na požarno stubište, osim ako je posebnim građevinskim mjerama ostvarena sigurnost tih instalacija u slučaju požara.

 

Kućni priključci

 

Kućni priključak je spoj plinske instalacije u zgradi s podzemnim plinovodom. Po mogućnosti se polaže sa padom prema plinovodu, a s vanjske strane završava na niskotlačnoj mreži s glavnim zaporom ili na srednjetlačnoj mreži s glavnim zaporom i regulaciono sigurnosnim uređajem. Jedna zgrada može imati samo jedan priključak, dok velike stambene zgrade s više ulaza imaju poseban priključak za svaki ulaz.




Završetak kućnog priključka u zgradi se može nalaziti u podrumu, ulazu ili stubištu, fasadnom ili nazidnom ormariću. Ako se priključak nalazi u podrumu, posebnu pažnju treba posvetiti prolazu kroz vanjski zid, što treba ostvariti kroz zaštitnu cijev ili u obliku kapsule, a zatim izvršiti propisno zaptivanje.

Glavni zapor uvjek mora biti dostupan.

Ako je kućni priključak izveden od PE – HD cijevi, na dijelu cjevovoda najmanje 1 m  ispred ulaska u zgradu pa do glavnog zapora trebaju se koristiti čelične cijevi.




Instaliranje aparata

 

Plinska trošila se smiju postavljati samo u prostorije u kojima s obzirom na njihovu veličinu, građevinske karakteristike i način primjene ne može doći do opasnosti. Zbog toga se uopšte ne smiju postavljati

-        u stubištima, osim u manjim zgradama s najviše dva stana,

-        u prinudnim izlazima,

-        u garažama, osim trošila vrste C čija površinska temperatura nije viša od 300°C,

-        u prostorima u kojima se nalaze ili u kojima mogu nastati eksplozivne i lako zapaljive tvari.

 

Za pojedine grupe trošila postoje dodatne zabrane za njihovo postavljanje u zavisnosti od posebnih zahtjeva koji se pri tome postavljaju.

Plinska trošila u prostorijama i i instalacije u njihovoj neposrednoj blizini trebaju biti opremljene termičkim zapornim osiguračima koji pri temperaturama većim od 100°C automatski zatvaraju protok plina

Plinska se trošila moraju nalaziti na odgovarajućoj udaljenosti od zapaljivih tvari građevinskih elemenata u prostoriji ili pokućstva, odnosno trebaju se zakloniti kako ni pri nazivnom učinu i trajnom radu ne bi došlo do porasta njihove teperature više od 85°C. Najmanja udaljenost pri tome treba da iznosi 40 cm.

 

Postavljanje plinskih trošila vrste A

 

Plinska trošila vrste A nisu opremljena ni sistemom za dovod svježeg vazduha za sagorijevanje (uzimaju ga iz svoje neposredne okoline) ni sistemom za odvod dimnih gasova (odlaze direktno u prostoriju). Zbog toga se smiju postavljati samo u dovoljno prozračivanim prostorijama koje imaju vanjska vrata ili prozor koji se može otvarati, a ni pri dugotrajnom radu ne smiju opterećivati okolne predmete kako ne bi izbio požar.

Zapremina prostorije za trošila ukupnog toplotnog opterećenja do 11 kW mora biti veći od 20 m3 , pri čemu se mora zadovoljiti uslov od 4 m3 raspoloživog prostora po 1 kW toplotnog učina. Izmjena vazduha u prostoriji mora biti takva da se u nju dovodi 30 m3 svježeg vazduha u 1 h po svakom 1 kW toplotnog opterećenja trošila.

 

Plinska trošila vrste B

Ova trošila vazduh za sagorijevanje uzimaju iz svoje neposredne okoline, odnosno iz prostorije u kojoj se nalaze pa u njoj treba osigurati dovoljne količine vazduha koje se mogu smatrati zadovoljavajućim kada se može ostvariti strujanje od 1,6 m3/h po kW ukupnog nazivnog učina i kada podpritisak u prostoriji nije veći od 0,04 mbar.

Opremljena su sistemom za odvod dimniha gasova.

Kod postavljenja plinskih trošila vrste B treba razlikovati tri područja učina:

-        trošila učian do 35 kW,

-        trošila učina 35 – 50 kW i

-        trošila učina od 50 kW.


 

Sl.  Primjer instaliranja kupaonske grijalice.


 



Sl .  Primjer instaliranja kupaonske grijalice  i protočnog zagrijača vode

Sl. Primjer postavljenja protočnog zagrijača vode sa dimenzijama u cm

Plinska trošila vrste C

 

Ova trošila vazduh potreban za sagorijevanje dobavljaju izvana kroz za to posebno izvedeni sistem, a dimni se gasovi u okolinu odvode kroz takođe posebno izveden dimovodni sistem.



Sl. Primjer postavljanja plinske peći vrste C.

Odvođenje produkata sagorijevanja

Na dimovodnu instalaciju moraju biti priključena:

-        plinska ložišta,

-        plinska trošila instalirana u kupaonicama i

-        ostala plinska trošila vrste B i C





Sl. Šematski prikaz dimovodne instalacije

Dimovodne cijevi moraju biti izvedene od nesagorivog materijala, postojanog oblika i zaštićenog od korozije.

Slobodni presjek dimovodne cijevi mora biti dovoljno velik da produkti sagorijevanja nesmetano odlaze u dimnjak. Promjer cijevi mora odgovarati promjeru dimovodnog nastavka.

Dimovodnu cijev treba postaviti tako da produkti sagorijevanja imaju najkraći put do dimnjaka. Cijvi treba postaviti u usponu od 10 -45° u smjeru strujanja plinova.

Cijevi koje su priključene na kombinovane dimnajke postavljaju se vodoravno.

Dimovodna cijev ne smije stršati u slobodni presjek dimnjaka.

 

Minimalni razmak dimovodne cijevi od normalno ili teško zapaljivog materijala treba da iznosi 5 cm. Odnosno 10 cm ako prolazi kroz građevinsku konstrukciju.

Osigurač strujanja je uređaj koji služi za zaštitu ložišta od prevelike promahe ili povratnog strujanja. Dimovodni nastavak je spoj plinskog ložišta sa dimovodnom cijevi. Vjetrobran ili statički aspitrator je uređaj postavljen na vrhu dimnjaka radi spriječavanja negativnog atmosferskog utjecaja na uzgon dimnih plinova.

Djelotvorna visina dimnjaka je vertikalna udaljenost između donjeg ruba osigurača strujanja najvišeg priključenog ložišta i vrha dimnjaka.


Sl. Dimovodna instalacija sa osiguračem strujanja

VODOVODNE MREŽE

 

Zadatak vodovodne mreže. Uvod u zgradu, polaganje, spajanje i zaptivanje cijevi

 

Uvod u zgradu obuhvata dio od priključnog okna do donje razvodne mreže u objektu.


 Sl. Šema vodovodne mreže

Spoljašnja mreža se uglavnom ukopava ispod površine terena, zbog njene zaštite od temeraturnih i mehaničkih uticaja. Budući rov se obilježava na terenu prema planu.

Uobičajena dubina rova je 1,0 – 1,5 m. Širina rova za ukopavanje zavisi od spoljašnjeg prečnika cijevi i iznosi B = Ds + 0.60 m što iznosi oko 0,70 – 0,80m za dvorišnu mrežu.polaganje cijevi u rov vrši se na sloju pijeska (5-10 cm mjereno ispod spoja) čime se izbjegava opasnost od prskanja cijevi zbog nepotpunog nalijeganja po dnu rova. Polažu se u padu ka uličnoj cijevi.

Povezivanje dvorišne sa uličnom mrežom može se izvesti u principu na dva načina:

 

-          preko odgovarajućeg fazonskog komada ili

-          direktnim priključenjem na uličnu mrežu preko ˝anboršelne˝.

 

Posebno osjetljiv dio je prolaz cijevi kroz spoljašnji dio objekta. Poželjno je zbog mogućeg slijeganja objekta, da se cijev provuče kroz unaprijed pripremljen otvor (najčešće ugrađena čelična cijev za 2-3 cm većeg prečnika od spoljašnjeg prečnika vodovodne mreže). Međuprostor se popunjava elastičnim materiajlom (plastični kit, gumeni prstenovi).





Sl. Iskop rova i prolaz cijevi kroz spoljašnji zid objekta

Razodna mreža u zgradi

 

Unutrašnja vodovodna mreža sastoji se od:

-          horizontalne razvodne mreže,

-          vertikala,

-          horizontalne razvodne mreže ispod točećih mjesta (grane i ogranci) i

-          priključne vertikale sa točećim mjestima.

 

Horizontalna razvodna mreža postavlja se u najniži dio zgrade u podrumima ispod podova ili ispod plafona. Može biti granasta i prstenasta. Cijevi u podrumu polažu se u rov na dubinu 30-50 cm od poda.

 

Horizontalna razvodna mreža po etažama se najčešće povlači  po zidu na 20-30 cm od poda. Točeća mjesta se sa horizontalnom mrežom povezuju odgovarajućim vertikalnim priključkom.

Iz donje razvodne mreže voda pod pritiskom ide uz vertikale. Na dno svake vertikale postavlja se ventil sa ispusnom slavinom. Vertikale se postavljaju tačno pod visak, a horizontalni ogranci sa blagim nagibom prema vertikalama. Prolaz kroz međuspratnu konstrukciju ili zid treba da bude pod pravim uglom.

 

Protupožarni ravod

 

U okviru mjera za zaštitu od požara poseban zbnačaj se daje hidrantskoj mreži. Prema položaju ova mreža se dijeli na:

-          spoljašnju i

-          unutrašnju.

Unutrašnju hidrantsku mrežu čini razvodna mreža u objektu i može biti posebna i zajednička sa ostalim potrošačima u objektu.

Mreža je granastog oblika i povezana je na dvorišnu mrežu preko vodomjernog okna.

Minimalan pritisak na mjestu priključka hidranta ne smije biti manji od 2,5 bar.

Hidrantska mreža može biti ˝suha˝ i ˝mokra˝.

 

Položaj i smještaj vodomjera

 

Vodomjeri se postavljaju na glavnu dovodnu cijev u oka ili na zidove.

Propisan udaljenost okana je 2 m iza regulacione linije.

U zgardama na opštoj regulacionoj liniji (ORL) vodomjeri se postavljaju iza fasadnog zida, u okna u podrumu. Ispred vodomjera ugrađuje se propusni ventil, a iza propusni ventil sa ispusnom slavinom.


Sl. Vodomjer ugrađen u vodomjerno okno u podrumu zgrade

 

Pričvršćivanje cijevi  i armatura na zid

 

 

 

Cijevi vođene na otvoren način ne smiju se prislanjati na zidove jer ostavljaju prljave tragove i otežano je čišćenje. Na ovaj način jako se prenose šumovi i vodeni udari u mreži. Držači u obliku obujmica eliminišu ove uticaje.

A zatvoreni način vođenja još u toku izgradnje zgrade treba ostaviti žljebove u zidovima i otvore u stropovima.



U ozidanim zidovima od opeke i blkova cijevi se vode kroz proštemovane spojnice i pričvršćuju kukama. Za prodor kroz zid najbolje mjesto je na susticanju spojnica.

Sl. Učvršćivanje cijevi u štemovanom zidu

 

Poslije montaže cijevi i ispitivanja mreže zid se malteriše i oblaže keramičkim pločicama.

 

Armature za vodu spajaju se sa cijevima preko koljena kojim se mjenja pravac pod pravim uglom.

 

 


 

 

KANALIZACIONA MREŽA

 

 

 

 

Zdatak i značaj kanalizacione mreže. Mreža u naseljenom mjestu, mreža u zgradi i industriji.

Zdatak kanalizacione mreže jeste da nastalu otpadnu vodu i atmosfersku vodu prihvati i na siguran način i za okolinu bezbjedan način najkraćim putem odvede iz objekta  odnosno naselja do mjesta konačne dispozicije. Iako je kanalizacioni sistem naselja jedna funkcionalna cjelina, zbog specifičnosti projektovanja, proračuna i izvođenja ovaj sistem se po lokalitetu dijeli na:

-          kanalizaciju zgrada i

-          kanalisanje naselja.

 

 

Kanalizacija naselja obuhvata dio sistema i mreže od priključka na ulični kolektor do objekta i unutrašnju sabirnu mrežu sa sanitarnim objektima.

 

Kanalisanje naselja obuhvata prikupljanje, odvod, prećišćavanje i ispust otpadnih voda u prijemnik.

 


 

Unutrašnja i dvorišna kanalizaciona mreža. Priključenje na uličnu kanalizaciju

 

 

 

Dvorišnu kanalizacionu mrežu čini obično glavna odvodna cijev iz objekta, zatim vodovi koji povezuju slivnike za pruhvatanje atmosferske vode sa dvorišnog prostora i potrebna reviziona okna na mjestima gdje se povezuju dva ili više kanala ili dolazi do promjene pravca ili prečnika glavne odvodne cijevi.

Priključak na uličnu kanalizacionu mrežu izvodi se u gornjoj trećini cijevi preko ugrađenog fazonskog komada još za vrijeme izgradnje ulične kanalizacione mreže ili češće ugrađivanjem priključka na licu mjesta od strane stručne službe gradskog preduzeća za vodovod i kanalizaciju.

 

 

Materijal za izgradnju kanalizacije

 

 

 

Za izradu kanalizacione mreže koriste se cijevi i fazonski komadi.

 

Liveno gvozdene cijevi  i fazonski komadi upotrebljavaju se za izradu gornje, vertikalne i donje horizontalne kanalizacione mreže u zgradi. Spajanje se izvodi na naglavak.

 

Keramičke cijevi koriste se za izradu ulične i dvorišne kanalizacione mreže. Dobijaju se pečenjem gline i glaziraju se za vrijeme pečenja. Otporne su na hemijske uticaje otpadne vode. Spajaju se pomoću spoja na naglavak.

 

Plastične cijevi za kanalizaciju sve se više koriste. Imaju glatke unutrašnje površine, ne krodiraju i dobri su električni izolatori. Loše osobine su im što su osjetljive na temperaturne razlike, osjetljive su na udare pri niskim temperaturama, na toplo se znatno izdužuju.

 

Betonske cijevi mogu biti kružnog i jajastog oblika. Koriste se za odvođenje atmosferske vode u dvorišnoj i uličnoj mreži i za relativno čiste otpadne vode. Spajanje se vrši na naglavak i na pero i žljeb.


Nagibi cijevi i brzina oticanja

 

 Brzine oticanja vode u kanalizacionoj mreži su ograničene između 0,7 i 3 m/s pri kojima se obezbjeđuje normalno funkcionisanje i stabilnost mreže (nema istaloživanja suspendovanih čestica kao i pojave abrazije zidova cijevi pri velikim brzinama.

 

 

Kopanje kanala za polaganje instalacije i osiguranje

 

Mreža se izvodi pravolinijski i bilo kakva promjena pravca po horizontali ili vertikali vrši se preko odgovarajućih fazonskih komada i kontrolnih okana. Širina rova zavisi od spoljašnjeg prečnika cijevi kao i dubine ukopavanja. Rastojanje rova od od obližnjeg objekta zavisi od dubine rova i kote fundiranja objekta. Ako je rov plići onda se uzima da to rastojanje ne bi trebalo da bude manje od 1,5 m.

 

Obezbjeđenje rova za kanalizaciju vrši se prema uputstvu i propisima zaštite na radu. Rovovi dubine do 2 m razupiru se talpama sa po jednim razupiračem između njih kroz širinu rova. Polaganje cijevi u rov vrši se preko sloja pijeska. Ne smiju se oslanajti na naglavke ili izbočine u terenu. Ispod naglavka dubina pijeska iznosi minimalno 5 cm u čistoj zemlji ili 10 cm na stijeni. Cijevi se iznad tjemena prekrivaju pijeskom debljine 10 cm.

Sl Obezbjeđenje rova i polaganje cijevi

V

ertikalno i horizontalno postavljanje cijevi

 

 

Vertikalni kanalizacioni vodovi. U zgradama se postavljaju kišne vertikale i vertikale za sanitarnu otpadnu vodu. Kanalizacione vertikale postavljaju se po zidu ili  žljebu tako ra iamju što manje skretanje. Vertikale od plastičnih cijevi pričvršćuju se nepokretnim obujmicama i čvrsto se drže, a slobodne obujmice omogućavaju promjenu dužine. Prolaz cijevi kroz međuspratnu konstrukciju vrši se kroz prethodno pripremljene otvore. Revizioni komadi sa otvorom za čišćenje postavljaju se na dno svake vertikale i prije skretanja. Prelaz vertikale u horizontalnu mrežu može se ostvariti na više načina, kako je prikazano na slikama.

 

Horizontalni kanalizacioni vodovi po svojoj namjeni mogu biti:

 

-          priključni (za priključivanje na izlive sanitarnih objekata)

 

-          vodoravni sabirni priključni vodovi-grane,

 

-          horizontalni odsječci vertikalnog voda,

 

-          glavni horizontalni sabirni vodovi i

 

-          kućni priključci.

Horizontalne grane su uvjek u nagibu, a preporučuje se nagib od 1:50 odnosno 2%. Grane se postavljaju u prethodno ostavljene kanale ili žljebove. Pri montaži na zidove se pričvršćuju obujmicama.

Plastične cijevi se pričvršćuju obujmicama iza svake grupe fazonskih komada.


Sl. Hprizontalno polaganje cijevi i način učvršćivanja



 

 

 

Pri određivanju promjera horizontalnih vodova treba voditi računa o najmanjim potrebnim vrijednostima:
-   za glavni sabirni vod: DN100
-   za priključne i sabirne priključne vodove : jedan red veličine nazivnog promjera viši od promjera sifona priključnog elementa.
Horizontalni vodovi u zemlji polažu se na dubinu koja ih štiti od mehaničkih oštećenja i zamrzavanja u podrumima 20 – 30 cm iznad tjemena cijevi.


Hidraulični zatvarači – sifoni

 

Sifoni su specijalni komadi preko kojih se obavezno povezuju sanitarni objekti na kanalizacionu mrežu. Osnovna im je uloga da spriječe prodor gasova i gamadi iz kanalizacione mreže u prostorije.

 

Minimalni prečnici sifona su:

-          umivaonik , bide  32 mm

-          kada, tuš   32-40mm

-          sudopera 40 mm

-          WC šolja 100 mm.

 Sifoni sa odvajačem masti ugrađuju se ispod sudopera.

Uvođenje atmosferske vode sa krova dozvoljava se bez sifona samo ako krov nije prohodan.

 


 

 

Kaskade, konstrukcija i izbor povoljnog položaja

 

 

Kaskadna okana su namjenjena za visinsko usaglašavanje kanalizacione mreže između uzvodne i nizvodne dionice mreže. Ako su zgrada i dvorište na kosom terenu, ili je cijev kućnog priključka na visini mnogo većoj od uličnog kanala, visinska razlika se savladava kaskadnim oknima.

Kaskadna okana su istovremeno i reviziona, a izrađuju se kao cijevna ili sa kinetama. Reviziona okana sa kinetama obično se izrađuju od betona iznutra omalterisana cementnim malterom sa uglačanim površinama.


ODVOĐENJE ATMOSFERSKOG TALOGA

 

Odvođenje atmosferskih taloga

 

 

Atmosferska voda sa krovova i terasa može se odvesti običnim cijevima da ponire oko zgrade, ili sprovesti kroz vertikalne odvodnike, kišne vertikale u kanalizaciju. Kada se iz olučnih cijevi kišnica sprovodi u kanalizaciju, na mjestu gdje može doći do oštećenja 1,00 – 2,00 m iznad trotoara olučna cijev se nastavlja u livenogvozdenu ili čeličnu cijev.

 

 

Obični i duboki olučnjak za odvođenje vode sa terase

 

 

Olučnjaci se postavljaju na mjestima priključka na horizontalni kanal. Olučna cijev ubaci se kao i svaka druga cijev spoji u naglavak na ulivnom grlu, a poklopac se postavi u ravni trotoara. Duboki slivnici imaju slivnike sa sifonom ispod dubine zamrzavanja i nastavljaju se na mrežu van zgrade.

 

 

 

 

ISPITIVANJE VODOVODNIH I KANALIZACIONIH INSTALACIJA

 

 

Postupci ispitivanja instalacija vodovoda

 

 

Izvedena mreža se izlaže provjeri u cilju obezbjeđenja njene buduće eksploatacione sigurnosti. Proizvođači svaku cijev prethodno ispituju na tzv. fabrički pritisak i puštaju je u prodaju uz atest. Ispitivanje spoljašnje vodovodne mreže vrši se izlaganjem mreže hidrostatičkom pritisku koji je za 1,5 – 2,0 puta veći od radnog pritiska. Mreža se izlaže probnom pritisku prije montaže armatura, po dionicama ili cjelokupna.

Krajevi mreže koja se provjerava se zatvaraju posebnim zatvaračima  ispred kojih se na nižem dijelu dionice ugrađuje priključak za punjenje dionice vodom, a na drugom kraju mreže otvor za ispust vazduha. Mreža se puni vodom, a probni pritisak postiže dodatnim ubacivanjem vode u mrežu ručnom ili elektromotornom klipnom pumpom sa povratnim ventilom i manometrom. Za vrijeme trajanja ispitivanja dozvoljava se pad pritiska na manometru do 10% od početnog očitanog probnog pritiska.

Unutrašnja vodovodna mreža se izlaže probnom pritisku 1,5 do 2,0 puta većem od radnog. Prije ispitivanja na mreži se zatvore sva mjesta osim najvisočijeg posebnim fazonskim komadom ˝štopli čepom˝ . mreža se puni vodom sve dok se na najvisočijem mjestu ne pojavi puni mlaz vode. Tada se i ovaj otvor zatvori, a klipnom pumpom nastavlja ubacivanje vode u mrežu sve dok se ne postigne probni pritisak. Mreža se izlaže pritisku od 12 bara (10 do 15min). Ako pritisak na manometru opadne do 10% u odnosu na početnu vrijednost onda se smatra da je mreža dobro izvedena.

Napomena: ovaj sadržaj je radna verzija i podložan je izmjenama i dopunama.


Today, there have been 6 visitors (11 hits) on this page!
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=